14.08.2014.

SRPSTVO DUBROVAČKE KNJIŽEVNOSTI - MARIN DRŽIĆ


Marin Držić je perjanica srpske renesansne drame. Za njega su Hrvati nešto strano. Držićev jezik je primër srpskog književnog jezika vernakularne stilizacije. Ovgdë ćemo prikazati kako je Držić vidëo Hrvate - njegov lik "Gulisav Hrvat".

U velikoj Držićevoj komediji Dundo Maroje, njegovom najboljem dëlu, prikazani su, kako pisac kaže, "našijenci u Rimu". "Našijeci" su najprë Dubrovčani, stari trgovac Dundo Maroje koji juri rasipnog sina Mara, Marova ostavljena vërenica Pera, zatim naši ljudi iz drugih krajeva, Tripče Kotoranin, Pavo Novobrđanin i njegov sin Grubiša i dr.

Gulisav Hrvat po jeziku se razlikuje od našijenaca, pri čemu njegov jezik biva izvor smëha, čime pisac jasno stavlja do znanja da jezik Dubrovčana nije hrvatski jezik.

Uporedite sami koliko se srpski jezik (Pomet) razlikuje od hrvatskog (koliko ga je hrvatskim, budući da mu nije maternji, Držić tada umëo dočarati) jezikom Gulisava. Takođe obratite pažnju koliko se malo - praktično nimalo! – srpski jezik promënio za pola milenijuma, (Dundo Maroje je iz 1551).

POMET: Odkle si ti? Tko si ti?

GULISAV HRVAT: Prijatelj sam, nebore, približaj se.

POMET: Brate, prosti; i neprijatelji većekrat tako reku, a kordom se ukažu neprijatelji. Ma te vidim dobra čovjeka; da' mi ruku! Odkle te imamo?

GULISAV HRVAT: Dobar junače, idem iz tudeške zemlje velicijem poslom. Posila me Ondarda Tudešak, vlastelin od Auguste, jeda mu kćer najdem ku je, jesu osam godišta, izgubio.

POMET: Kako je toj kćeri njegovo' bilo ime?

GULISAV HRVAT: Mandalijena. Ondardo ovde stao u Bnecijeh, veliko brijeme na trgovine nastojeći, i tu u Bnecijeh obljubi jednu vladiku bnetačku; š njom ima kćer Mandalijenu. Tu tu kćer uza se uzdrži; djevojka uzraste, u njoj se učini golema vladika. Htjedbude nesrjeća, jedan susid vlastelin bnetački vrže oko na djevojku, a djevojka na njega. Jedan dan izvede devojku iz kuće od oca; s divojkom umaha uteče. Otac velike stvari čini za opet imat devojku, devojka, kako pobježe, veće se ne vrati.

POMET: Ter što bi htio sad taj otac? Onda ju nije mogao nać, a sad, do sto godiš, gdje da ju nađe?

GULISAV HRVAT: Gospodin Ondardo u početak je veoma iskao tu divojku, pak, kad se je u svoj dom u Augustu vrnuo i oženil se i imal djecu, veće nije mario za devojku Mandalijenu.

POMET: Da sada što bi htio?

GULISAV HRVAT: Žena mu umri, djeca mu pomriše, imanje veliko ima. Spomenul se je od divojke Mandaline; mene je poslao da išćem, da pitam, da gledam, da obećam tko bi ju iznašao.

POMET: Da što obećaš?

GULISAV HRVAT: Pineza sto škudi, tko mi ju obnajde.

POMET: I ti ne bi zao kolač bio! Ma to gdje da se nađe?

GULISAV HRVAT: Ako je živa, moj junače, obnajti se će.

POMET: Da, da ka druga Mandalijena reče: "Ja sam" za uljesti u imanje, a ne bude njegova kći? Er se u duga godišta obrazi priobražaju.

GULISAV HRVAT: Junače, zlamenja su! Pod livom sisom ima madež i na ruci ima zlamenje koje ja znam. Babka je š njome, ako nî priminula s segaj svita.

POMET: Dobar junače, čuo sam; i ja ću poispitat, jeda i ja sto škudi dobudem. Gdje ćeš na stan?

GULISAV HRVAT: Ovdi ću na voštariju bit della grassezza; hod' da sa mnom piješ.

POMET: Hvala, junače, opet se ćemo stat - imam sad njeku potrjebu.

Koliko je znao i umëo Marin Držić je Gulisavu stavljao u usta hrvaštinu.


Što se tiče Držićeve motivike i tematike, to puca od srpstva i to današnje hrvatske jezikoslovce žulja:

Marin Držić: Grižula

RADOJE i MIONA

RADOJE:
Mionice moja mila,
vazda mi si draga bila.

MIONA:
Ti s' Radoje, oko moje:
tobom gledam, nu ti ne dam!
Hrabar mladi kupus sadi;
djevojka mu ručak nosi.
Djevojčici hrabar prosi:
"Daj to, djevo, zdravo t' živo!"
Ona veli: "I ne želi
što t' ne more, hrabro, biti".
Radoju t' mi ovo na čâs
ki mi obeća zlatan pojas.

RADOJE:
Mionica t' mi reče: "Rade", -
ka mi okom srce krade,
"bit ću, mladi hrabro, tvoja,
kad mi reče majka moja".
Majka veli mladu Radi:
"Daću, momu, Rade mladi,
ko mi 'e dvori i udvori".

MIONA: Radoje, za tu ti pjesan pô ove grudice.

RADOJE: Brižna ne hodila, čemu bi na paši bez tvoga Radoja?

MIONA: Sjetan ne hodio, čemu bi ti bez tvoje Mione?

RADOJE:
Miona Radi
tere Radi!

Na, polovicu ti ove brašnenice.

MIONA:
Mioni Rade
srce ukrade!

Radoje, hvala! - Kec, kozlići u žito!

....

VUKOSAVA i STANIŠA

VUKOSAVA: Staniša, ovo naše dijete mi ne nahodimo, ni, bijedna, umijem ni znam što ću.

STANIŠA: Vule, s djece t' mi nije sada neg se brižit, neg se tužit! Djeca t' mi sada što luda i preluda; a sve, er bič majčin ne rabi, a ćaće se malo haju. Da je istom dijete zdravo, a za čovječtvo se ne mari; da je dijete sito i odjeveno, a budi oslasto kako mu drago; da mu stari ostave hrane, a budi lud i bez pameti, djevojkom ga svak zatječe. Ludos vlada, moja sestrice, današnji dan, mudros je pogrđena. Djeca udriše, kako konji bez uzde, u polje od svijeh zlijeh djela, a nije tko da ih uzdom od razuma ustegne. A kad iz mlada zalude, u ludosti se i staraju; a gdi nije staraca razumnijeh, teško domu, teško selu, teško gradu! Mudros uzdrži svijet u dobru, a ludos u zlu; ludos rasiplje i rasčinja, mudros umnaža i uzdrži. Ma, bijedan, u pustinji se vika: svak je gluh na dobro, glusijem se pripovijeda; na ludosti svak otvara uši. Ima gdje su zakoni dobri, razumni, gdi je njih bič koji lude frustavaše, koji lude činjaše da nijesu ludi; zaludješe i zakoni naši u nas ludijeh! - Goro pusta, goro i gluha, tebi govorim, tebi se tužim, er ljudi ogluhoše, - ne ima se komu pripovijedat!

VUKOSAVA: Staniša brate, i ja viđu er zaludje svijet: starice se pomamiše mlade se čineći i vjetrom se pasući; mlade se bez srama uzdvigoše po funjestrah u smijesijeh, u jezičenju, u gizdah, u magli i u vjetru, u neslušanju starijeh. Djevojke bez kraliješa, su ušima ovolicijem za čut kugodi ludos a s očima vazda otvorenim za uzrit svudije, gluhe na dobar nauk, pune misli ludijeh; gospođe od kuća bezbrižne, malo umjeteone. A gdje su glave bez razuma, tu čeljad ne more neg luda bit; a gdje nije naredbe, tu je smeća; a gdi se, moj brate, ne moli Bog, tu nije milosti Božije. I hod'mo veće: ovoga djeteta izgubismo mi.

STANIŠA: Što je ovdi ova vrjeća, Vukosava bijedna? Što će ovoj bit?

VUKOSAVA: Daj da vidimo što je unutra. Nu da' nožić, da odperemo.
GRIŽULA: Ah, u mrtve, brajo, ne tiči,
ne vad' noža,
zla ti koža;
pođi, pođi,
već ne dođi!

Oh, oh, oh!

VUKOSAVA: Bijedna, sjetna, tužna!

STANIŠA: Nesrjećan, što ovo bi? Bježi, Vukosava, nemani su!

Нема коментара:

Постави коментар